“Sviđate mi se!”, rekla je Julijani Adamović jedna naša sugrađanka na jučerašnjem književnom susretu, zadovoljna autoričinim razmišljanjima. To je bilo dječji jednostavno i iskreno, ali moramo reći da je baš pogođeno “u sridu” jer priznajemo da smo i mi ostali isto pomislili.
Autorica odličnog romana “Divlje guske”, koji je osvojio i kritiku i čitatelje, jednostavno ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Socijalna pedagoginja s magisterijem iz dječje i adolescentne psihijatrije, koja se u “stvarnom” životu bavi maloljetničkom delinkvencijom, u književni svijet ušla je još 2008. sa zbirkom priča “Kako su nas ukrali Ciganima” i odmah osvojila Kiklopa, ali i druge književne nagrade. Napisala je još dvije zbirke priča, zbirku poezije, knjige za mlade i djecu (i osvojila još brojne nagrade), ali prvim romanom “Divlje guske” zaista je potpuno uzburkala književnu scenu.
“Divlje guske” govore o odrastanju u jednoj disfunkcionalnoj obitelji, u ruralnoj sredini 70-ih godina prošlog stoljeća (premda se ne navodi u romanu, očito je da se radi o Bačkoj koja ovdje postaje u neku ruku i mitsko, mistično mjesto, istodobno i naturalističko i nadrealistično), a naizgled mračna, teška tema ublažena je humorom i ironijom (ipak je knjiga napisana iz perspektive dviju (?) predškolki!). Kako je ovaj slojeviti roman nastao, odakle osebujni likovi, odakle motivi gusaka, multietničnost, ksenofobija – dobili smo zaista puno odgovora. Neka su pitanja, naravno, ostala otvorena – treba ih potražiti u ovom romanu, a možda i u njegovom nastavku (nadamo se!)…
Zahvaljujemo Julijani na dolasku! Do nekog skorog novog druženja!
Foto: Silvija Butković
.
.
