Leo Rafolt: Tijelo kao glagol

Dobro došli na predstavljanje knjige Lea Rafolta “Tijelo kao glagol: japanski budo, transkulturalne tehnike i trening za izvedbu” u izdanju Biblioteke Dioniz koje će biti održano u utorak 16. lipnja 2020. u 20 sati u Kući Reichsmann, Ulica pape Ivana Pavla II. 10.
Knjigu će predstaviti prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, izv. prof. art. Maja Đurinović, Iva Nerina Sibila i autor prof. dr. sc. Leo Rafolt.

Teatrolog i teoretičar Leo Rafolt u knjizi “Tijelo kao glagol: japanski budo, transkulturalne tehnike i trening za izvedbu” (2019) demonstrira kako japanski budo, ali i općenito japanske somatske prakse mogu biti zanimljive unutar kompleksa izvedbenih studija i izvedbenih umjetnosti. Metodološka niša pod kojom se autor hvata ukoštac s kompleksnim sustavima japanskog budoa, naime, razvidna je već u prvih nekoliko poglavlja. Riječ je u zanimljivom spoju fenomenološke analize zapadnog tipa, ponajviše oslonjene na naslijeđe Merleau-Pontyja i njegovih nastavljača, primjerice R. Shustermanna, s istočnim tradicijama analize korporalnih ili somatskih fenomena, poput one K. Yoshigasakija, A. Hinoa, Y. Konoa i dr., da spomenemo one novijeg datuma, sve do klasičnijih analiza smještenih u okrilje japanske, hibridne, fenomenološko-somatografske tradicije, primjerice Y. Yuasa i S. Nagatomoa. U knjizi se, naravno, polemizira i s opće poznatim pristupima korpografiji i somatskoj teoriji, primjerice onoj R. Labana, M. Feldenkreisa i E. Manning, kao i s nekim manje poznatim teoretičarima tijela, koji svoj sustav nisu uspjeli uobličiti u somatsku praksu. Takav oblik dijaloga pridonosi interdisciplinarnosti rukopisa, što knjigu čini iznimno zanimljivom, kao što je i uklapa u najsuvremenije (metodološke) paradigme teorijskih istraživanja kroz praksu, inovativne u domaćem akademskom miljeu. Naslovna riječ glagol, prikladna metafora jer autor tematizira specifične načine tjelesnoga izražavanja, ovdje označuje pokret kao temeljnu sastavnicu scenske radnje, ali i pokret kao trajno stanje tijela ljudskog tijela, napose izvođačeva tijela. Posebnost je Rafoltove knjige prikladno povezivanje, uvjetno i općenito rečeno, zapadne i istočne (pretežno francuske i, u manjoj mjeri, anglosaksonske te japanske) misaone tradicije, kao i kritičnost prema europskoj i sjevernoameričkoj sklonosti građenju u sebi koherentnih i dosljednih teorijskih modela – ovdje prije svega teorija tijela – koji se, međutim, kako ističe Rafolt, uglavnom ne uspijevaju povezati s praksom, odnosno pretočiti u praksu.